Porodica Naš odabir

Pobijedila je tumor na mozgu i rodila zdravu bebu

Svaki dan kada je pogledam, zahvaljujem Bogu što je sve prošlo tako. Imam osjećaj da je sve bilo s razlogom, kaže za svoju kćerkicu Mariju mama Ljiljana kojoj su u 33. sedmici trudnoće otkrili tumor veličine teniske loptice.

Beba Marija spremno je čekala start utrke u puzanju. Mama Ljiljana i tata Stjepan bodrili su je sa strane. Bila je jedna od dvadesetak beba koje su puzanjem trebale doći do cilja. Marija je bila brza u tom “sportu” i tata je bio siguran da će dopuzati prva. Utrka je krenula, Marija je jurila nogicama i ručicama ispred svih, ali je na pola staze spazila omiljene balone i – skrenula na igranje. Mama je plakala od smijeha, tata ju je uzalud dozivao s cilja. Dobili su utješnu nagradu.

“Svaki dan kad pogledam Mariju zahvaljujem Bogu na njoj. Sve što nam se dogodilo kao da se zapravo i moralo dogoditi iz nekog razloga. Žao mi je samo što je moja obitelj morala proći sav taj užas. Meni osobno se sve tako brzo izdogađalo da se nisam stigla ni uplašiti”, priča Ljiljana Knežević (46) iz Tenja, koju je u 33. sedmici trudnoće probudila neizdrživa glavobolja, a zatim je nakon samo sat vremena završila na hitnoj operaciji mozga, gdje joj je otkriven tumor veličine teniske loptice, piše “24sata“.

“Na putu do bolnice bol se pojačavala. Počela sam povraćati, nisam mogla ni govoriti, ubrzo sam izgubila i svijest. Sjećam se užasnog straha za bebu prije nego što su me uspavali u bolnici”, dodaje.

Suprug Stjepan bio je šokiran kad mu je doktor rekao da hitno treba spašavati i mamu i bebu jer se tumor, vjerovatno uslijed trudnoće, toliko povećao da je zbog njega puknula neka žila u mozgu. Kasnije im je objašnjeno da je tumor rastao vjerojatno desetak godina, ali do trudnoće nije pokazivao nikakve simptome. Prije nego što će je operisati, doktori su odlučili prvo poroditi Ljiljanu.

Malena Marija imala je svega 1.960 grama, ali je bila dovoljno snažna da se izbori za život. Smještena je u inkubator. Ljiljanina operacija je započela prijepodne, a završila u 20 sati. Bila je toliko hitna i komplikovana da je nad njom bdio čitav konzilij doktora koji je odlučivao o svakom detalju operacije.

Nakon dvije sedmice obje su već bile kod kuće. Marija je četvrto dijete u porodici Knežević.

Imaju već sina Ivana (24) te blizanke Nikolinu i Anu (18).

Danas joj je 15 mjeseci.

“Obje smo super. Ona još ne hoda, ali pokušava. Uglavnom puže po kući, svašta papa i napredna je. Ja sam isto dobro. Idem redovito na kontrole. U siječnju sam bila na magnetskoj rezonanci i sve je u redu. Nema tragova tumora. Imala sam u prosincu jedan epileptički napadaj i to nas je uplašilo, no liječnici kažu da je to normalna nuspojava nakon operacije mozga. Očekivala sam to odmah nakon operacije, no dogodilo se sad. Možda više nikad ne bude, možda povremeno, to je nešto što se događa, tako nam je doktor rekao. Nakon operacije nisam imala nikakvu terapiju. Eventualno analgin za glavu, ako me boli. A nije me nikad ništa boljelo. Ponekad razmišljam o svemu tome, ali nastojim ne gledati u prošlost. Nikad prije nisam bila bolesna, nisam osjećala nikakve simptome. Općenito nisam bila boležljiva. Kad sam bila 25 tjedana trudna, doktorica je tražila strogo mirovanje. Dva mjeseca se nisam maknula s kreveta, do 33. tjedna, dok beba nije bila sposobna za život. Onda se dogodilo to”, kaže vedra mama Ljiljana, koja je nedavno počela raditi u svojem privatnom dječjem vrtiću koji imaju u sklopu porodične kuće.

“Suprug i ja radimo u različitim smjenama, i to nam odgovara zbog čuvanja Marije. Još godinu dana tako i onda će sići dolje u vrtić sa mnom. I sad je povremeno odvedem dolje, voli biti među djecom. Starije seke i brat također brinu o maloj seki. Posebno sin Ivan koji je jako vezan za Mariju. Kad Mariju čuva tata, on zove kući da provjeri je li sve u redu”, smijući se govori Ljiljana koja ističe kako je Marija bila planirano i željeno dijete uprkos njenim godinama te da trudnoća u 40-ima ima posebnu čar i lakoću.

Malenu Mariju tata je od milja nazvao Mariš-pokvariš, jer uspješno potrga sve što dohvati, kao i većina djece. Ali bez obzira na to, Marija je tatina mezimica.

Čim se rodila, napisao joj je pjesmu, koju je uglazbio i odsvirao sa svojim tamburaškim bendom Žeteoci.

S posebnom posvetom nalazi se na njihovu novom CD-u. Inače je profesor hrvatskog jezika u Obrtničkoj školi u Osijeku pa je, inspirisan kćerinim dogodovštinama, napisao i dvije dječje pjesmice za nju – “Beba i tata” i “Čiča miča”, koje Marija jako voli slušati dok ih tata recitira.

“Marija jako voli tambure, muziku uopšte, pa joj često zasviram. Ona je moje veselje, antistres terapija, moje malo čudo”, kaže Stjepan grleći suprugu i Mariju.

Starije kćeri su već tinejdžerice pa se sve manje vole grliti, no tata se izbori i za to.